Zamisli bebu koja pravi prve korake. Radosna je, debeljuškasta i već nedeljama se ne pridržava za stočić dok održava ravnotežu. Konačno, konačno, čini prve nespretne korake dalje od relativne sigurnosti stočića pa se gegajući odvaži da prošeta po tepihu u dnevnoj sobi i uhvati se za ivicu kauča. Stiže tamo i gleda te ushićeno, ponosno i veoma uzbuđeno. A sad zamisli da joj se brzo, otresito osmehneš i kažeš: „U redu, Kloi, to je dobro, ali zašto već ne trčiš?“