Kao što je i normalno, zahvalnost dugujem, pre svih, tebi, draga mama. Pre četrdeset godina uskočila sam u autobus. Ti si me tamo sačekala. Hvala ti što si mi toliko dala. Hvala ti što si zadržala pravac uprkos krivinama, udesima i kvarovima. Hvala ti što si me naučila da gledam kroz prozor i da tamo vidim lepotu. Hvala ti što si nam ostavila najveći deo tvog sedišta. Hvala ti što si nam omogućila da putujemo a da nikad stvarno ne odemo od kuće. Hvala ti što si od nas troje napravila porodicu i što si umela da nam pustiš ruku, ostajući, za svaki slučaj, iza nas, da nam čuvaš leđa. Ne bih mogla ni da zamislim bolju majku.