Ruski konzul

U prirodi je, konačno, čovjeka da muku razumije tek kad njega pogodi.

Sibirski medvjed hoće da se kupa u toplom moru, pa mu je najkraći put preko Srbije

Graditi može samo onaj koji može slobodno da sanja

Dotakoh se i Karla Gustava Junga i citirah, po sjećanju, šta je taj sjajni poznavalac ljudske psihe rekao o atrofiranom, o autizovanom pamćenju. Nesrećnici koji obole od autizma za realnost proglašavaju jedino svoje uobrazilje. Dunav će teći od ušća prema izvoru, uvrte li to oni sebi u glavu. Prosto je nevjerovatno kako oni, autisti, suspenduju logiku i istinu. Ali je, rekoh, nevjerovatno i to kako samo jedna misao, ova divna misao profesora Junga, sažeto objašnjava uzrok i sjeme našeg stradanja na Kosovu i Metohiji. Ovdje su dželati proglašeni za žrtve, žrtve za dželate, zlodusi za heroje i usrećitelje. I kad posljednji Srbin bude prognan sa Kosova, jednako će bukati i urlati protiv velikosrpske hegemonije zlodusi Paše Solunskog, austrijski kaplari i kursisti Ivana Ljevina!

– Želja naših, to jest ovdašnjih, Šiptara da se ujedine sa onima u Albaniji jako je sumnjiva izdaja. Jeste izdaja po našim zakonima, ali nije izdaja u njihovim srcima. Pravi i jedini čisti izdajnici su srpski autisti, kao što su drugovi Ilija i Pavle, ili kao što je moj tužilac.

Kad sam bio tamo gdje si ti sada, jednu molitvu, stoičku molitvu, svakoga dana sam ponavljao: „Halile Barbariću, prevaljuješ put koji ti je od Alaha dosuđen.“ Naravno da ja više volim radosne vijesti od onih koje javljaju o nesreći i radije ću biti car nego sužanj: ipak, zadesi li me i ovo drugo, stegnuću zube i neću da protestujem. Do saznanja te velike istine stiže se, jedino, kroz muku i u osami. Utješioci, svi utješioci, raščešavaju rane i u njihovom saučešću ima ponečeg što nije iskreno

Nije moje da te tješim, jer smatram da ne vodi ničemu. Nesreća koja zadesi čovjeka ne savladava se u duši, već u razumu. Svašta sam preturio preko ove moje stare glave i svašta prepatio. Evo me živog, vala i srećnog, jer sam znao da se, u pameti, vazda sprijateljim sa svojim udesima i da se odredim ravnodušno, rekao bih i nezainteresovano, prema vlastitoj sudbini. Čovjek je, smatram, obavezan da hrabro, bez jauka, prima udarce i ne rasipa snagu bjesneći protiv onog što nije mogao da izbjegne.

Zašto nemam ni mrvicu moći više od mrava, više od gliste, da išta u svijetu i na svijetu promijenim? Kako da trpim takav poredak i svoje ništavilo, i da trpim još i ravnodušno, bezbrižno? Je li u tome božanska čar pravoslavlja, oče Pajsije? Ja to ne mogu. Ja bih se rado i svetio!

A ja sam… ja sam… – zaboravi šta je počeo. – Po teoriji Miraša Bradovića, poznatog i pod nadimkom Niče, guzica je najveći neprijatelj duha, pa je zbog toga ovoliko i udaljena od glave.

On je, kaže, dio Boga u meni udavio i zabranio! Bog je čovjeku poklonio pravo i na sumnju u Božije postojanje. Njemu, koji je apsolutna Istina i Ljubav, sumnja ne može da naudi. Biću ljubavi, svake ljubavi, bliža je i draža je sumnja nego zapovijesti.