Evgenij Onjegin

Tko življaše a mozgaše,
Omrznu mu ljudsko pleme;
Tko li živuć osjećaše,
Minulo ga muči vrijeme.

U tri kuće pozivlju ga

Laskali mu: suprug lija,
Faublasovi[15] sljedioci,
Oni stari sumnjaoci,
I rogonos grdosija,
Zadovoljan sobom što je,
Gozbom, poslom žene svoje

Vjerovati, uvjeravat,
Snebiti se, mrgodjeti,
Biti gizdav, žestok, smušen,
Mile krvi, tih i skrušen,
Rogobatan i mučaljiv
I slatkoust, vedar, šaljiv
Pišuć pismo tja nesmotren!
Jednu ljubi, jednu slavi,
Uz nju sebe zaboravi,
Pogled mu je stidljiv, potren,
Bistar, nježan, pak drzovit,
Suzu jasnu jak je dovit

Ne ljubi mu duša trijezna

sudi:
Razuman je, mile ćudi.