Evgenij Onjegin

Aleksandar Sergejevič Puškin (1799.-1837.) najveći je ruski pjesnik iz razdoblja romantizma. Jedan je od utemeljitelja suvremenog ruskog književnog jezika i do danas ga se drži za najvećeg ruskog pjesnika. Osim romana u stihu “Evgenij Onjegin” i “Bajke o ribaru i ribici”, autor je nacionalne poeme “Rustan i Ljudmila”, drame “Boris Godunov”, pripovijetke “Pikova dama” i brojnih drugih slavnih djela. Puškinovim djelom ruska književnost i kultura postaju neizostavnim sastavnim dijelom književnosti zapadnog kruga. Potomak je vrlo stare i ugledne aristokratske obitelji čije plemstvo datira od samih početaka ruske države. Zbog slobodoumlja cijeli je život imao problema s carskom cenzurom, tajnom policijom i državnom represijom, i više je puta prognan u provinciju. Imao je “nezgodnu narav” i za života je sudjelovao u čak 29 dvoboja, a u dvoboju s jednim francuskim časnikom je i poginuo. Njegova prerana tragična smrt u dobi od samo 37 godina doživljena je kao veliki gubitak za rusku književnost, koja bez njega ne bi postala to što jest. Bez Puškina teško je zamisliti velikane poput Turgenjeva, njegovog učenika i sljedbenika Gogolja, Ljermontova, Tolstoja, Jesenjina i svih kasnijih ruskih pisaca koji mu se dive.

Spjev, ili kako ga autor određuje, “roman u stihu” “Evgenij Onjegin” (ruski «Евге́ний Оне́гин»; transkribira se i kao “Jevgenij Onjegin”; u cijelosti prvi put objavljen 1833. godine, premda nedovršen), klasično je djelo ruske književnosti romantizma i prvi veliki ruski roman, priča o za rusku književnost karakterističnom «suvišnom čovjeku”, o tipu cinika, nihilista i fatalista koji se ne uklapa u društvene norme svoga doba. Puškinov je glavni uzor Byron. Priča, smještena u 1820-te godine, koju priča fikcionalizirani prikaz samog Puškina, prati život Onjegina, pripadnika peterburškog visokog društva, arogantnog, sebičnog, obijesnog i ispraznog cinika, koji ubija jedinog svog pravog prijatelja i vlastitom krivicom propušta svoju životnu ljubav, te «promašuje” život zbog svojih postupaka i stavova. Djelo obiluje referencama na druga književna i umjetnička djela, na suvremenu povijest, rusku kulturu i tradiciju.

“Evgenija Onjegina” donosimo u starom prijevodu Ivana Trnskoga, vrsnog poznavatelja stiha i metra, koji je objavljen 1881. Prijevod je prilagođen suvremenom pravopisu, a tumačenja nadopunjena. Tekst je priredio Zvonimir Bulaja.

Lektira za 2. razred srednje škole.